Stjepko, koliko su tvoji radovi prepoznati u javnosti?

Prepoznatljivost na domaćoj sceni teško je postići autorskim pristupom radovima za klijente koji nisu iz područja nezavisne kulture, a čije narudžbe stoje iza glavnine opusa mojih radova. To su najčešće privatni naručitelji i institucije sasvim izvan kulture kao osnovnog područja djelovanja.

Znači li to da je tvoj autorski potencijal nedovoljno izražen. Osjećaš li se sputano?

Moj kreativni potencijal i dizajn kao profesija sa svim svojim zakonitostima često nisu nailazili na razumijevanje klijenata, zbog čega neki radovi nisu prepoznati u punini ideje. Neki su ostajali nerealizirani, neki tek djelomično realizirani, a neki ostvareni ovisno o postignutom kompromisu ili mom umijeću pregovaranja i uvjeravanja.

Što je onda s radovima u katalogu, koliko stojiš iza njih i što nam uopće govore?

Radovi prikazani u katalogu predstavljaju presjek desetogodišnjeg rada. Izabrao su one radove koji će predstaviti moj način razmišljanja, razinu kreativnosti i općenito odnos prema samom poslu. Težnja za skladom i ravnotežom ponekad zahtjeva naizgled disbalans, krajnošću i ekstremnošću izraza. Ako dublje pogledamo, shvatimo da je u ukupnosti ipak riječ o težnji za ravnotežom. Zato poneki radovi naizgled djeluju kao da su izašli izvan poznatih okvira, a s druge strane kao da ne donose ništa novo. Neki djeluju prosto i naivno, a poneki kao da opterećuju i bivaju nerazumljivi svojom dubinom i višeslojnošću.

Može li se ipak naći nešto što je zajedničko svim radovima? Imam osjećaj kao da je više različitih autora radilo na prikazanim projektima?

Što se bude manje opažala neka zajednička crta u oblikovanju, svoj način rada ću doživljavati uspješnijim. Svaki dizajn je posebna priča, zadatak i problem. Radovi odražavaju i različite osobnosti, naobrazbe, očekivanja i zahtjeve klijenata, čije pojedinačne razine inicijative, otvorenosti u pristupu, straha od nepoznatog i novog uvjetuju i različitu razinu moje slobode, a time i mogućnosti dizajna.

Kako onda vrednovati radove? Koji su kriteriji?

Jako je bitan kontekst, jedan širi pregled cjeline posvećujući pozornost ništa manje bitnom detalju. Kao i u životu, pravila nema. Svaki rad, pa tako i pristup, na određeni je način jedinstven. Pravo vrednovanje se ne može kvalificirati po samo jednom parametru, završni izgled dizajnerskog uratka, bez da ga se stavi u kontekst kvalitete ulaznog sadržaja, samog zadatka, ukupnih financija, dopuštenog vremena, strukture ličnosti naručioca i njegovog razumijevanja za vrijednost dizajna, te naposljetku izvedbenih mogućnosti krajnjih izvođača.

Bi li mogli zaključiti da je tvoj stil, ''stil bez stila''?

Na to ti ne mogu ja odgovoriti. Ovaj pregled radova je samo prvi dodir, prva slika koja pruža uvid u domet mojih mogućnosti i razinu kreativnosti, odnosno što ja, unutar stvarnog, često ograničavajućeg poslovnog svijeta kao dizajner mogu učiniti za druge.

Kako je sve počelo? Zašto baš dizajn kao životni poziv?

Od malena se igram bojicama, flomasterima i papirima. Kreativni nered očevog radnog arhitektonskog stola je okruženje u kojem sam odrastao. Miris i zvuk flomastera koji ostavlja trag na šuškavom papiru , miris penkale, papira ili tek otisnute publikacije, otmjenost rapidografa.....

Kaže se da sve počinje od kuće, od roditelja?

Pa da, u svakom pogledu. Ni dan danas se ne može naći bijeli komad zida stana mojih roditelja. Prepun je umjetničkih radova. Praktički sam odrastao u galeriji, družeći se s bojama, likovima, raznim oblicima, materijalima, kompozicijom, simbolikom.... ......a stan, koliko god „natrpan“ uvijek pedantno posložen, uredan i funkcionalan, čiji pečat u smislu dizajna interijera i dan danas daje moja majka. Očito nisam mogao postati automehaničar, ili vatrogasac, što su bile moje prve želje (smijeh). ...I sestre su umjetnice. Svaka na svoj način. Formalno, jedna je akademska kiparica, a druga povjesničarka umjetnosti.

Umjetnička familija dakle. Što je posebno utjecalo na tebe? Neki događaj ili neko poznanstvo?

Hotel Kaktus, na otoku Braču, gdje sam kao dijete pratio oca od samih početaka gradnje do kraja, je ostavio veliki utjecaj na mene te me na neki način najdirektnije usmjerio ka dizajnerskoj struci. Taj hotel je naime bio jedan sveobuhvatni projekt arhitekture, dizajna, skulpture, karikature, marketinga......, jedan od prvih ako ne i prvi „dizajnirani“ hotel koji je imao svoju „glavu i rep“. Naravno, upoznao sam mnoge kreativce, umjetnike i arhitekte, posjećivao njihov atelje....Ali, ima još nešto. Sa svakog putovanja svojih roditelja dobivao sam najmodernije naljepnice raznih likovnosti i najnovije tehnologije. Nije se mogao od njih naći bijeli komad zida moje dječje sobe.

Vidim, crtao si od malih nogu...

Da, od 1972. godine kad sam rođen (smijeh)....Svoje skrivene želje, maštanja i projekcije realizirao sam dijelom kroz crtanje motora, stripova i strip junaka, grbova tajnih organizacija te tipografije skrivenog koda. Imao sam jedan svoj zatvoreni svijet snova.

Koje je tvoje formalno obrazovanje?

Završio sam Srednju primijenjenu umjetnički školu, današnju Školu Likovnih Umjetnosti, smjer klesarstva. U knjižici piše: “Klesarski dizajner”. Međutim uz svu privlačnost kamena i ostalih likovnih tehnika, te potpune slobode izražavanja, upisao sam 1990.-te tadašnji Interfakultetski studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Danas je to Studij dizajna. Diplomirao sam 1998. kod profesora Nenada Dogana. Tema mi je bila vizualni identitet “Jadrolinija - Rijeka d.d.”

Što je taj fakultet značio za tebe, osim formalnog zvanja, naravno?

Dobiješ neka znanja, naravno, ali više od svega širinu. Naučiš puno toga, otvore ti se neki vidici, ali dalje moraš sam. Nakon faksa nešto znaš, ali u biti nemaš pojma.

Kad si se zaposlio? Kako si uopće počeo raditi?

Počeo sam još tijekom studiranja. To su bili neki moji prvi radovi i prvi dodir s realnošću. Na fakultetu su nam govorili da moramo odlučiti između biti dizajner ili zarađivati. Na poletu tog idealizma sam krenuo u svijet, ali nisam naišao na razliku, na trenutak kad moram birati.

Ako ne želeći napraviti kompromis odustaneš od nekog posla, znači li da se držiš principa struke?

Točno, no nisam siguran da je to baš najbolje, jer kad nakon toga staviš taj rad u “škafetin”, ladicu, to više nije dizajn već samo propali pokušaj. Shvatio sam da nije stvar izbora, već u neprestanom plesu, plivanju i umijeću mogućeg. Ne treba odustati od dizajna, treba samo davati 110 posto od sebe da se on što više realizira. Uvijek sam bio za evoluciju, edukaciju kao temelj napretka što se može i primijetiti u mojim radovima.

Dobro, bilo je i nerealiziranih radova?

Naravno, neka granica mora postojati.

Fotografija?

Da. Specifikum mog fakulteta je izrazito jako obrazovanje iz predmeta “Fotografija i film”. O fotografiji nisam uopće razmišljao do fakulteta. A onda sam se zakačio. Rezultat je mojih dosadašnjih 14 samostalnih izložbi i hrpa fotografija u ladicama.

To su one koje ne postoje?

Dok ih ne izložim sigurno.

Radio si kod oca, u firmi “Studio R”?

Da, studio za arhitekturu, dizajn, kiparstvo, slikarstvo...dodao bih i muziku, iako ne formalno. Otac je i glazbenik, još prije nego što je postao arhitekt. Tu sam završio pripravnički, učio se poslu, obvezama, odnosima s ljudima, s onim svakodnevnim dosadnim ali potrebnim finesama...kako uopće poslovati, pisati ponude, račune...Nakon toga, još iste 1999. godine sam bio kratko zamjena u Srednjoj umjetničkoj školi iz predmeta Fotografski dizajn. Onda sam dobio “nogu u guzu” i osamostalio se, prvo doslovno, a onda sam dobio status Samostalnog umjetnika unutar Hrvatske Zajednice Samostalnih Umjetnika 2002. godine čemu je prethodilo primanje u Hrvatsko Društvo Dizajnera 2000.-te.

Od tada do danas potpisuješ preko 300 dizajnerskih uradaka. Što bi ipak izdvojio kao posebno, što te najbolje opisuje?

Teško bih nešto izdvojio ali pokušat ću. Mislim da je poštivanje tradicije, baštine i naslijeđa utkano u svako promišljanje i nezaobilazan je filter i korektiv u stvaranju novog. S druge strane je mašta i kreativnost kao način života, želja za boljim, novim i drukčijim.

Čime se nadahnjuješ, gdje je inspiracija?

U najudaljenijem kutku svemira, na najmanje kreativnom području rada i djelovanja čovjeka , tamo gdje bi najmanje očekivali, postoji bar jedan mali izvor nadahnuća.

Često imamo prilike susresti se s kreativnim timovima, u najmanju ruku, neki dvojac, duo...?

Društvenost, otvorenost i tolerancija omogućavaju mi da djelujem timski iako uglavnom, po svom izboru radim sam, stvarajući svoj pogled na svijet. Iako je teško djelovati sam, samoća mi omogućava veću slobodu, a iz slobode veće zadovoljstvo te time i kvaliteta u pristupu projektu, kojem je utkana duša lišena kreativnog kompromisa u samom startu. Mislim da je time dizajn bar iskreniji.

Gdje su nagrade?

Nemam ih. Nešto sitno, nebitno. Ali, u principu me ne zanimaju. Ne radim da bi se kitio i zadovoljavao ego. A i ne sviđa mi se puno toga okolo samih nagrada. To nije moj svijet. Međutim, znam zašto me pitaš pa ću ti na svoj način i odgovoriti. Doduše, dio odgovora se može naći i u ovom intervjuu.
Ne bojim se nikog. Svakom dizajneru, dizajnerskom dvojcu, timu ili kompaniji sam spreman izaći u "ring" ma koliko se velikim prikazivali. Njihove nagrade ništa mi ne znače i ne mogu me zaplašiti. Ja znam tko sam i koliko vrijedim. Moj argument nisu kipići već moj rad i stav koji imam. Ovo što govorim nije farsa. Proizašlo je iz osobnog iskustva.

Što je tebi dizajn?

Sredstvo za ostvarenje cilja. Novac. (smijeh). Ma ne šalim se. To je posao kojim želim zarađivati. Ali ne želim zarađivati hohštaplerski, lešinarski, nezasitno, bez kriterija i morala. Dizajn je za mene ipak način života, preslik odnosa prema stvarnom životu. Ako vam prepišem lijek, ja želim i da ozdravite. Želim vam sve najbolje. Iskren sam u poslu. Ne želim prostituirati struku, a ni svoj rad iako te stvarnost nekad na to tjera. Još uvijek se ne dam.

Kako biti bolji dizajner?

Nikad se prestati školovati. Nikad prestati gledati, slušati, čitati, istraživati, pokušavati, griješiti i griješiti koliko god treba. Svijet je velik. Da bih bio bolji dizajner, trebam biti i bolji čovjek. A područje interesa proširiti i izvan područja same struke, onoliko koliko ja jesam ono što jesam. A to je mislim nešto što me niste i nećete pitati.

Stjepko, hvala na ovom razgovoru.

Hvala i tebi Stjepko. Bit će nešto od ovih redaka?

Dobro tko ovdje postavlja pitanja? Uhvati se radije olovke..

Split, Studeni 2013.