Otprilike 9 mjeseci prije 14.siječnja 1972. godine u ponoć, dogodio se Stjepko. Mama Đanka i tata Jerko rekli su nakon seke Anamarije i Diane "STOP", ali ja sam bio previše znatiželjan i došao na svijet kroz mala vrata.

Svi su završili osnovnu školu pa tako i ja, i to kao "akavac" nekadašnjeg "Bruna Ivanovića", a danas znanu kao školu "Lučac" (1978.-1986.).

Nakon lutanja po srednjoj matematičko - informatičkoj školi, skraćeno MIOC (1986.- 1988.), gdje sam završio voleći motore, kako god na prvu vam to čudno zvučalo, maturirao sam u Srednjoj primijenjenoj umjetničkoj školi u Splitu, usmjerenja Klesarski dizajner (1988.-1990.). Naime, najednom sam više počeo voljeti crtati motore nego ih popravljati.

Tijekom školovanja, dopala mi se ideja biti dizajner i raditi plakate i stolice za velike novce. To je tako lijepo zvučalo. Zato sam odmah nakon mature (1990.-te) upisao Interfakultetski studij dizajna u Zagrebu. Nakon odsluženog jednogodišnjeg vojnog roka, u tom početnom ratnom vihoru i sveopćoj gunguli, spakirao sam stvari jer se trebalo pojaviti na nastavi ako se htjelo studirati, u rujnu 1991. Ta prva godina za mene je bila prilično stresna, teška i brza što zbog rata, što zbog teškog faksa i prilagodbe na sasvim novi način života. Nakon 3. semestra usmjerio sam se ka grafičkom dizajnu iako su profesori htjeli i očekivali drukčije. Naime, imao sam bolju ocjenu iz industrijskog dizajna.

Apsolvirao sam u rujnu 1995. godine, a diplomirao u svibnju 1998. godine pod mentorstvom Nenada Dogana, profesora i dizajnera koji me niskom ocjenom htio obeshrabriti u izboru tog smjera. Međutim, "predao se" te mi na kraju ocijenio diplomski rad čistom peticom.

Što sam radio skoro 3 godine apsolventskog? Radio. Stjecao iskustvo. Upoznao surovi stvarni svijet slobodnog tržišta, napravio svoje prve profesionalne korake i zaradio prve kune.
S obzirom na to da se nije dogodila nikakva kemija s nekim od mojih kolega s fakulteta, a s kojima bi stvorio neki ubojiti dizajnerski, barem duet, a i nije mi se sviđalo ostati u Zagrebu, vratio sam se u Split još 1995. godine.

A di ću nego kod oca arhitekta odraditi staž, praksu (1999.-2000.), u "Studio R-u", studiju za arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo i dizajn. Tu se svašta radilo, fotokopiralo, glumilo sekretaricu, raduckalo svašta ali i dizajniralo.

No, otac me nakon tog jednogodišnjeg staža "udrija nogon u guzicu". Trebalo je poći dalje. Uletjelo mi je dobro da je u Srednjoj primijenjenoj umjetničkoj školi u Splitu trebalo zamijeniti jednu profesoricu te sam 2000. godine predavao Fotografski dizajn.
Međutim, nije mi se baš dopala uloga onoga koji me tek naučio mom poslu, uloga profesora. Čekajte malo, da se prvo proslavim!

Da bih znao što sa sobom dalje, otac mi je dogovorio praksu i stjecanje iskustva u Studiju za dizajn "Resner & Resner" (2000. godina). Prostor je lijepo izgledao, baš onako dizajnerski, ali mi se nije dopalo listanje kataloga stock fotografija, a gdje sam morao pronaći nešto po zadatku. Mladom i prčevitom, praksa je trajala jedan dan, po mom izboru.

Klasičan daljnji razvojni put je bio traženje zaposlenja u nekoj firmi te sam listajući "Slobodnu"pronašao oglas jedne firme koja se bavila dječjim igračkama. Tražili su grafičkog dizajnera. Otišao sam na razgovor i ponio neke svoje radove. Ukratko, tamo smo se "posvađali" jer sam imao sasvim drukčiji pristup dizajnu žestoko braneći svoje radove i stavove. Tako da sam opet morao početi listati oglase. Međutim, neočekivano, došao je poziv nakon nekoliko dana gdje mi je rečeno da sam primljen. Očito sam se prepirao na pristojan način. Možda je to i bilo najkraće moje zaposlenje, doduše neformalno, jer sam glatko odbio poziv. To nije moj put, to nisam ja, to nije moj dizajn.

Kod oca sam unajmio prostor. Da, unajmio, doduše jeftino ali je koštalo i počeo tamo gdje sam i stao, dizajnirati kao samostalni dizajner. Poslao sam radove u Hrvatsko Društvo Dizajnera te su me 2000. godine i primili. Članstvo u Hrvatskoj Zajednici Samostalnih Umjetnika mi je 2002. omogućilo lakše poslovanje. Naime, zahvaljući svojim radovima koji "su bitni za razvoj kulture Republike Hrvatske", tako su rekli i napisali, postao sam član, određenog statusa i prava kao recimo neki slikar, kipar, muzičar itd. Tako je imala status i Severina ali ga je jadna izgubila jer je puno zarađivala. Ja sam nažalost ostao u okvirima. Doduše, možda bi i izašao iz okvira da mi jedni nisu platili u ulju, ali bilo je zato vrhunsko.

Do sada, bio sam strukovni član na festivalu turizma, imao predavanje pred pedesetak ljudi, izlagao u inozemstvu, bio član žirija, sudjelovao na studentskoj radionici, pisao za medije, sudjelovao na nekoliko natječaja, pozivnih i javnih, i pokupio onako usput malo sitnih nagrada i priznanja.
Nisam se baš pretrgao slanjem radova jer nisam baš "na ti" s puno toga oko načina na koji se radovi prikupljaju i vrednuju niti je mnogo toga što je vezano za mene i moje djelovanje kompatibilno s takvim događajima i ljudima pa se ne mogu ni pohvaliti s prestižnom listom nagrada.
Pa što!
Ući ću, borilačkim rječnikom, u ring s najboljima, te što god sudac na kraju presudio, izaći kao pobjednik.
Zato što hodam opušten i siguran ulicom stvarnog svijeta dizajna.

Do sada imam preko 300 dizajnerskih, što većih, što manjih radova, uglavnom iz područja grafičkog dizajna iako u zadnje vrijeme ulazim pomalo i u područje industrijskog. Ne zbog one dobre ocjene s faksa, ne! To sam poželio onog trenutka kad sam shvatio da ne mogu u dućanu naći prikladan komad namještaja, točnije, stolić za dnevni boravak. Doduše i odjeću teško kupim, a nisam se još uhvatio "igle i konca".

Projektiram prvo glavom, zatim olovkom, te na kraju koristim Adobeov alat In Design, Photoshop, Ilustrator te Corel i Word.

U školi sam učio francuski jezik, no morao sam se prebaciti na engleski kako bih lakše zavodio strankinje, a usput čitao stručne knjige i članke. Kreten sam samo bio što nisam to radio i zbog inozemne karijere.

Fotografiju sam zavolio na fakultetu. Umjetnost trenutka gdje samo gledaš i "pucaš" desnim kažiprstom. Djeluje tako jednostavno i usputno, sve dok te ne uhvati oko prof. Krešimira Mikića i Stanka Hercega, tada asistenta, koji su nas brusili "do savršenstva", do detalja, do onoga što se naizgled ne vidi. Od 1995. godine i prve izložbe do 2010. godine izlagao sam 14 puta, od otoka Brača, Hvara, Splita, Dubrovnika, Sarajeva do Beča u Austriji. Oženio sam se 2011. godine s crnkom, prelijepom Sanjom (tad sam valjda shvatio da ne mogu dizajnirati i ljude). Rodilo se moje prekrasne dvoje djece Marita 2011. godine te Franko 2015. godine te od tada uglavnom fotografiram sretne obiteljske trenutke. Jednostavno, gotovo da i nemam vremena za ništa drugo.
Tu i tamo fotografiram arhitekturu, uglavnom po narudžbi i za potrebe mog oca.
Ali djeca će narasti, na sreću i nažalost.

Nisam boem, nisam ni tipični dizajner. Mislim da sam u najmanju ruku podvojena ličnost, možda i višestruko podvojena iako vrlo pouzdana.

Prilično živahno dijete trebalo je umiriti pa su me moji upisali na plivanje u POŠK-a (1978.-1981.). Nisam baš razumio tih godina svu ljepotu plivanja, ali sam otkrio svu ljepotu nogometne igre. Trenirao sam u NK Hajduka i NK Lavčevića sanjajući o profesionalnoj karijeri (1981. - 1987. godine). Krizne godine, ćuk u glavi i nekoliko stvari koje su se poklopile u isto vrijeme, dovele su do mog upisivanja u VK Gusar (1987.-1990.) iako o veslanju nisam imao pojma. Jedva da sam znao da se to može trenirati. Mislio sam da se vesla samo kad se ide u ribe. Dvije sezone skijanja mislim da nisu vrijedne spomena osim nekog položenog tečaja. Moji su jednostavno snijegu odlučili reći NE još početkom 80-tih.

Fakultetske dane sam dodatno komplicirao, što se manjka vremena tiče, plivanjem. To je bio povratak u iskon, i početak jedne nove ljetne ljubavi koja traje do danas. Kako imam ludu ekipu, pa se često događalo da se nađem u neugodnim situacijama, a i oduvijek sam volio Bruce Lee-a učeći i trenirajući iz knjiga umoran nakon treninga u Hajduka, upisao sam boks na nagovor kuma (2000. g - 2004. BK Marjan, te 2004. - 2006. KBS Pit Bull). Kako bih ipak uspostavio ravnotežu, i širio mir svijetom i unutar sebe, vježbao sam yogu u Zen Yoga Split klubu, tri godine. Nikad mirniji, nikad zdraviji.

Nemam pojma kako, ali 2006. upisao sam Aikido. Privukao me između ostalog i svojim posebnim pogledom na svijet borilačkih vještina. Danas sam majstor, nosioc crnog pojasa 1. dana.

Osim što ljeti puno plivam, cijelu godinu trčim koliko stignem, tj, trčim da stignem. Jedno vrijeme sam se zakačio i za jedrenje. Ali s obzirom na to da se jedreći ne trči, nažalost ne mogu više stići.

Dok radim, puno slušam glazbu, puštam da me vodi. Oduvijek me zanimala te sam u slobodnijim vremenima srednje škole osnovao bend "Bescarinska zona". Održali smo jedan koncert i praktički smo se samo uvježbavali. Najčešće bi na prove dolazio nakon treninga veslanja, naravno iscrpljen. S obzirom na to da ostatak grupe nije htio nastaviti tu avanturu nakon srednje, ja sam sam skladao tijekom fakulteta te u periodu od 1990.-1994. napisao negdje 30-tak pjesama nadajući se da će jednog dana netko kidati vene kad ih čuje. Na svu sreću nečijih vena, one su još u škafetinu.

Čak sam malo i plesao, ali bilo je malo previše veslati, svirati bubnjeve i još ići na ples uz nezaobilazne mladenačke večernje izlaske. Ali obožavam ga gledati. Ako se još jednom rodim, svakako ću naći malo više mjesta za njega.
Jer život je poput plesa. Posao je poput plesa. Plešem sam, i nastojim da su mi koraci što graciozniji, točniji i slobodniji. Sva sreća da za ples ne trebaš uvijek partnera.

Valjda zato kao dizajner još uvijek trajem...